LETEĆE

KOLUBARA Brčko

Piše: Neda Kozomara

U avionu, pored mene, sjedi gospođa po čijem izgledu se odmah da zaključiti da je finih manira, decentna u izboru garderobe na njoj i u svemu sto se vidi. U toku leta priča mi da je ljetovala na Rodosu, odakle se vraća, bila je sa svojom djecom. Njeni potomci su se vratili u Norvešku, gdje im je dom a ona ide u Banja Luku, svojoj kući. Gospođi je ime Sonja, pravnik u penziji. Kako to biva, krenemo u razgovor.

Sonja; Primjetila sam posljednjih nekoliko godina jednu učestalu sliku u avionima jer često putujem. Vidjećete koliko naših baba leti a tačno vidite po njima da su to žene koje teško da su i autobusima putovale osim kad su negdje išle doktorima.

Neda; Iskreno, nisam to primjetila jer ne idem često u te zemlje gdje naši mladi sad, u stampedu jure.

Sonja; Ja letim često djeci i nećete vjerovati da su avioni puni tih žena koje sirote, onako polupismene basaju po aerodromima dok se ne uhodaju i napamet nauče kako do aviona i kasnije do prtljaga doći. Ja sam ih nazvala “leteće babe”! Puni su avioni sad naših “letećih baba”.

Neda; Nisu sve udovice, valjda mora neka imati dedu, jesu i oni s njima?!

Sonja; E, vidite kako je to život izbalansirao i na kraju se sve samo posložilo. Od dede djeca nemaju nikakve koristi da ih zovu u goste na tih čuvenih 3 mjeseca. Babe mogu i znaju oko male djece, dadiljaju, kuhaju, pospremaju po kući a šta će deda? Gledati naše kanale na TV-u i mudrovati o politici. To nikome tamo ne treba. Babe im trebaju ko hljeb. Gospođo, babe su sad na cjeni!

Hvala bogu, bar negdje i nekome.

MD MONTEL